Za više od tisuću godina što grad pod Srđem proslavlja dan svoga zaštitnika, nije se puno toga promijenilo. Istina, Dubrovnik više nema svoga kneza niti plemstvo, ali je lijepi kameni Knežev dvor još tu, uz njega barokna crkva svetog Vlaha i na usponu prema Pustijerni četvrta po redu dubrovačka katedrala. Svakog 2. veljače Dubrovnik proslavlja Gospu Kandeloru. Tada se u narodu ponavlja stara izrijeka: “Kandelora, zima fora, za njom ide sveti Blaž i govori da je laž." I uistinu, taj dan, kad se kopneni gradovi kupaju kišom, a Europa često mete snijeg, Dubrovnik je pun mimoze, sunovrata i - sunčanih, pravih proljetnih dana. Pred svečevom crkvom od jutra se puštaju bijele golubice i čitav se dan pred oltarom mole vjernici, a svećenici ih sa dvije u križ isprepletene svijeće blagosiljaju i usnama im prinose srebrnu monstrancu, rad dubrovačkih zlatara. U njoj se nalazi kost iz grla sveca za kojega se zna da je bio čudotvorac i da je u Sebasti liječio svojim dodirom.
O blagdanu se iz udaljenih dubrovačkih mjesta zapute vjernici u narodnim nošnjama. Nose oznake svojih crkava i kako dolaze pred crkvu posebnim se povijanjem barjaka, tako da njegovo platno ne dosegne pod, javljaju svecu zaštitniku. Ujutro je u prepunoj crkvi svečana misa, a potom Ulicom od puča ide procesija svećenika i vjernika. Tom se prigodom nose svete moći, bizantska kruna svetog Vlaha, relikvijar ruke i noge, sveta monstranca pa Isusova pelenica. To se ljudsko mnoštvo kreće glavnom dubrovačkom ulicom, proslavljenim Stradunom i potom vraća u crkvu.
Ne zna se što je u Dubrovniku tog dana ljepše i uzbudljivije: narodne nošnje Primorja, Župe dubrovačke ili Konavala. Izgleda kao da se vratilo vrijeme starih običaja. Pozornost plijeni šarenilo crkvenih barjaka, njihovo lepršanje na trgu iza Orlanda i skupina trombunjera, što na ramenu nose kratke široke puške čijom su bukom nekad davno Dubrovčani plašili neprijatelje.
Oni ispaljuju salve prije ulaza u Grad, na Brsaljama gdje se i u doba Republike vježbalo gađanje iz pušaka i topova. Tek u večernjim satima, kad se Grad obuče u tamu, a svečeve se moći odmaraju u riznici, gosti iz seoskih bratovština odlaze svojim kućama. Pred lijepim baroknim ulazom u parčevu crkvu zeleni se vijenac lovorike, blistaju vitraji pročelja, a sa zidina, raskošnih zgrada i crkve u prolaznike gledaju kipovi svetog Vlaha koji već stoljećima drži na ispruženoj ruci maketu Grada, kao da je prinosi svome srcu i zaštitničkom zagrljaju
